Plućni apsces (Figure 1) definira se kao oštro ograničena zona nekroze plućnog parenhima ispunjena gnojnim sadržajem. (5, 6) Najčešće je uzrokovan polimikrobnom infekcijom anaerobima ili fakultativnim anaerobima, a s obzirom na dužinu trajanja simptoma dijelimo ga na akutni i kronični. Prezentira se indolentnim simptomima koji progrediraju protokom vremena i najčešće uključuju povišenu temperaturu, produktivni kašalj, noćno znojenje, gubitak na težini i anemiju. (5)

Iako se može dijagnosticirati klasičnim rendgenom kao oštro ograničena i kavitirajuća lezija plućnog parenhima, za postavljanje točne dijagnoze i precizne lokalizacije najčešće koristimo CT. Kompjutorizirana tomografija pogotovo nam je značajna u diferencijalnoj dijagnozi, gdje će se na CT-u apsces tipčno prezentirati kao ovalna tvorba debele stijenke koja može sadržavati samo tekućinu ili aerolikvidnu razinu, za razliku od empijema s aerolikvidnom razinom koji nema debelu stijenku i drugih neinfektivnih stanja koja se morfološki slično prezentiraju poput granuloma kod vaskulitisa, kavitirajućih malignoma ili aspiracije stranog tijela, ali pokazuju dodatne CT karakteristike. (7-9)

Plućni apsces liječi se posturalnom drenažom i antibioticima, dok se apsces promjera većeg od 4 cm otežano liječi medikamentno i ima veći mortalitet neovisno o liječenju. (9)

Pleuralni izljev je nakupljanje tekućine u pleuralnom prostoru. Pleuralni izljev se može nakupljati u bolesnika s pneumonijom kao rezultat pojačane permeabilnosti uslijed same upale te se u tom slučaju najčešće radi o eksudatu. Kada izljev sadrži infektivne organizme i upalne stanice kažemo da se radi o empijemu (Figure 2) ili – kako se još naziva – piotoraksu. (10, 11)

Empijem je potencijalno životno ugrožavajuće stanje i zahtijeva brzu dijagnozu i terapiju.

Prisutnost inokuliranog plina u kolekciji gustog sadržaja unutar pleuralnog prostora sa zadebljanom i razdvojenom visceralnom i parijetalnom pleurom (engl. split pleura sign) upućuje na empijem, što se može vidjeti na CT-u. (7)

Zbrinjavanje empijema uključuje perkutanu drenažu toraksa i intravensko davanje antibiotika. (8)

Pneumatokela (Figure 3) je cistična lezija plućnog parenhima ispunjena zrakom koja nastaje mehanizmom nepovratne valvule kada, uslijed ozljede ili nekroze plućnog parenhima, zrak uđe u intersticijski prostor pluća. (12)

Osim kao komplikacija pneumonije, pneumatokela može nastati i kao komplikacija kronične opstrukivne bolesti pluća, traume prsnog koša i kod aspiracije hidroklorida. (13)

Većina pneumatokela ipak ne uzrokuje ozbiljne simptome te se povuku kad se izliječi osnovni proces koji je uzrokovao njihov nastanak. (14)

Međutim, ruptura pneumokele može dovesti do pneumotoraksa (Figure 4), odnosno patološkog nakupljanja zraka u pleuralnom prostoru i posljedičnog respiratornog distresa koji, ako se ne liječi, potencijalno završava smrću. (12)

U tom slučaju terapija je žurna perkutana drenaža prsišta uvođenjem torakalnog drena.

Izvanbolnička pneumonija je među najčešćim uzrocima morbiditeta i mortaliteta kod odraslih i djece, kako u zemljama trećeg svijeta, tako sve više i u razvijenim zemljama.

Kompjutorizirana tomografija često je potrebna u slučajevima kada se pneumonija nije mogla sigurno dokazati klasičnim rendgenom, odnosno za praćenje njezinih komplikacija.

Od plućnih komplikacija IBP-a (kako navode Cilloniz, et al.) najčešći je pleuralni izljev (52%), zatim empijem (18%), dok 20% bolesnika ima više od jedne plućne komplikacije. (15)

Poznavajući činjenicu da se pneumonija ipak najčešće dijagnosticira klasičnim rendgenom koji se ponovno učini 4–6 tjedana po završetku terapije u smislu kontrole te da kontrolni rendgen nerijetko izostaje ako je odgovor na terapiju bio povoljan, postavlja se pitanje: promaknu li nam ipak neke od komplikacija?

Plućne komplikacije IBP-a mogu biti ozbiljne i potencijalno životno ugrožavajuće te pridonose visokoj stopi hospitalizacije bolesnika, pogotovo onih starije dobi. Također pridonose ukupnom mortalitetu; danas je smrtnost od IBP-a među prvih pet globalnih uzroka smrtnosti. (16)