Duško Matas, kolega neuropsihijatar, subspecijalist forenzičar, vrstan znanstvenik, diplomirani pravnik, enigmatičar, jedan iz prve generacije najznačajnijih hrvatskih haiđina (Devidé, Petrović, Funda, Marijanović, Maretić, Plažanin…) napustio nas je zauvijek 26. kolovoza 2021. blago u Gospodinu preminuvši nakon duge i teške bolesti. Dosmrtno ga je najodanije njegovala i šest godina se skrbila o njemu četvrta kći Tijana, nakon što je nekoliko godina ranije izgubio i suprugu, našu cijenjenu kolegicu Arniku Ajdu Winterhalter-Matas.

Pišući ovaj tužan nekrolog sjećam se lijepih naših druženja od 1971., naše zajedničke šestogodišnje edukacije na specijalizaciji u KB „Dr. Mladen Stojanović“, posla u istoj ustanovi DZ Sekretarijata za unutrašnje poslove SR Hrvatske u Šarengradskoj, krasnog prijateljevanja sve do njegova preseljenja na elizejske poljane i na hrvatski haiku Parnas. Kao koautori pisali smo znanstvene radove i publicirali ih u časopisu Čovjek i promet i drugdje. Osnovali smo Književni klub Hrvatskoga liječničkog zbora, a naše su pjesme uvrštene u antologiju Liječnici pisci u hrvatskoj književnosti od Dimitrije Demetra do danas (HAZU, 2007.). Naše je haikue preko kćeri iz Genove slao u talijanske antologije, kao i na međunarodne i tuzemne haiku natječaje, od Krapine i Samobora do Ludbrega i Ivanić-Grada.

Hrvatskoj haiku poeziji davao je Duško Matas znatan doprinos i snažan poticaj. Zajedno smo putovali, često bili cimeri, ami-cochoni u hotelskim sobama, na kongresima, jednako kao i na ljetovanjima u Selcu. Korigirao je moje kajkavske i čakavske haikue. Objavio je tri samostalne zbirke, među kojima je najznačajnija Ljubavna priča (1999.) te sudjelovao u nekoliko zajedničkih zbirki (Sedam putova, 2000.; Novih sedam putova, 2003.; Olovka i kist, 2010.).

Iznad svega human liječnik, svima je najsrdačnije pomagao; bio je odan obiteljski prijatelj, njegovao je džentlmenske manire, nikad u posjet nije došao bez poklona za moju suprugu. Bio je nematerijalist, doktor znanosti i primarijus.

Nakon što sam se svojedobno oduševio njegovim stihotvorjem, uveo me u haiku pjesništvo te sam od 2008. i sâm počeo objavljivati svoje trostihe.

Na oproštaju od Duška, 30. kolovoza na mirogojskome krematoriju, potekle su mi suze. Ostat će nam svima u vječnoj uspomeni kao plemenit drug, prijatelj i iznad svega liječnik.

S pravom je zaslužio počasti post mortem hrvatske haiku zajednice, Hrvatskoga liječničkog zbora, Hrvatske liječničke komore, suradnika i svih nas njegovih poštovatelja, koji ćemo kad-tad otići za njim na neko bolje mjesto.