Na samim početcima izdavanja Liječničkoga vjesnika skromna financijska sredstva nisu bila dovoljna kako za njegovo izrazitije grafičko oblikovanje tako ni za uključivanje fotografija koje bi pratile članke. (3) Stoga se prva medicinska fotografija na njegovim stranicama pojavljuje tek deset godina nakon izlaska prvog broja, dakle 1887. godine (Figure 1). Objavljena je uz članak naslovljen Molluscum pedis cum nuce ossea (Mekana izraslina s koštanom jezgrom) koji potpisuje Josip Antolković, tada sekundarni liječnik u Bolnici milosrdne braće u Zagrebu. (4) Fotografija je otisnuta u središtu samog članka, zadirući u prostor obaju tekstualnih stupaca, a ne sadrži legendu jer je čitav kratki tekst zapravo njezin opis i tumačenje. Nakon objave ove fotografije, praksa uključivanja vizualnih formata u tekst članaka postaje sve učestalija. Objavljuju se fotografije medicinske kazuistike, aparature, medicinskih ustanova, odjela, fakulteta, mikropreparata i makropreparata, portreti domaćih i stranih liječnika, a po otkriću rendgena i rendgenogrami. Vizualni identitet i sadržaj Liječničkog vjesnika do 1950. godine varira, premda ne odstupa znatno od već uhodanoga grafičkog pristupa, s tim da se pozicija fotografija ubacuje u tkivo časopisa na različite načine. Isprva su fotografije dio članka kao prateći dokumentarni materijal tekstu, a najčešće su pozicionirane u središnjem dijelu stranice ili pak uz lijevu ili desnu marginu teksta te variraju u dimenzijama. U razdoblju od 1924. do 1934. fotografije se ne objavljuju u samom tekstu članka, nego u posebnom prilogu Liječničkog vjesnika na kraju svakoga pojedinog broja i na sjajnom bijeljenom papiru posebne kvalitete. Takva će se praksa slijediti i u kasnijem razdoblju, ali tek u pojedinačnim godištima ili posebnim brojevima.

Velik dio objavljenih fotografija u analiziranom razdoblju činile su portretne fotografije, dakle fotografije čiji je cilj prenošenje ekspresije, osobnosti i raspoloženja fotografiranih osoba. (5) Autori koji se bave medicinskom fotografijom često ističu da su rane medicinske fotografije slijedile praksu umjetničke fotografije te tako uključivale i suvišne detalje nebitne za postavljanje medicinske dijagnoze ili praćenje tijeka bolesti. (6) To se pokazalo i u našem materijalu. Budući da je u analiziranom razdoblju još uvijek važan holistički pristup ljudskom zdravlju te da je opservacija individualnog u kontekstu generaliziranih parametara specifičnost liječničke prakse prve polovine 20. stoljeća, takva je orijentacija i razumljiva. Dijagnostika je tek u začetku pa su uzimanje detaljne anamneze i iscrpnog statusa pacijenata nezaobilazni u kliničkoj evaluaciji. Fotografija pacijenta otvarala je mogućnost precizne i ponovljene vizualizacije podataka iz anamneze i statusa pacijenta njegovom ordinarijusu, a po objavljivanju i zainteresiranom korpusu čitateljstva otvarajući je potencijalnoj raspravi.

Portretne fotografije nam stoga razotkrivaju pacijenta s njegovim lokalnim obilježjima: ruralnim (žene s maramama, djevojke s pletenicama), odnosno radničkim, vojničkim ili građanskim (odijelo, kravata, frizura). Iz njihove odjeće možemo iščitati jesu li hospitalizirani (primjerice ako su u pidžami) ili su u civilu (ako su fotografirani u odijelu). Taj će se aspekt fotografskog prikaza pacijenata na fotografijama tijekom druge polovine 20. stoljeća postupno izgubiti. Već se i u našem uzorku javljaju naznake iz kojih je vidljivo kako medicinski sustav s vremenom subordinira suvišna obilježja pacijenata i njegove emocionalne reakcije snažnije fokusiranoj analitičkoj procjeni. Za razliku od medicinskih fotografija u časopisima koji izlaze u Europi tijekom 19. stoljeća, scenografija uhvaćena na našim fotografijama u funkciji je fokusa na patologiju pacijenta, a jedini dekor čine blijedi bolnički zidovi i priručni bolnički namještaj (stolica na koju se pacijent oslanja ili na kojoj sjedi, metalni bolnički tronožac, stolovi za previjanje). Taj će aspekt dodatno biti podvrgnut redukciji u kasnijim desetljećima 20. stoljeća, kada će fokus fotografija biti isključivo na organskoj promjeni.

U razdoblju iz kojeg datira naš uzorak fotografija liječnici se prvenstveno bave identifikacijom, istraživanjem i objavljivanjem nacionalne patologije, njezine zastupljenosti i specifičnostima. Trude se prepoznavati obrasce i iznimke kako bi utvrdili o kojoj se patologiji u pojedinom slučaju radi. Uočljiva je stoga tendencija objavljivanja fotografija rijetke patologije koja je upravo zbog svojih ekstremnih obilježja privlačna u smislu rasprave i dodatne izobrazbe. Među njima se ističu fotografije kongenitalnih anomalija te fotografije izrazito uznapredovalih tumorskih tvorbi, odnosno vrlo zapuštenih slučajeva kao što su ekstremni defekti lica odraslih i djece. (7) Jednu od takvih portretnih fotografija 1898. godine donosi Miroslav Čačković, tada sekundarni liječnik u Bolnici Milosrdnih sestara (Figure 2). U svom članku o hernijama mozga prisjetio se slučaja koji je predstavio na skupštini Zbora liječnika ranije iste godine, a u kojem se radilo o petnaestogodišnjem dječaku s velikom bilateralnom encefalokelom u etmoidnom sinusu. (8) Fotografija prikazuje dječaka koji sjedi na stolici odjeven u pidžamu s glavom u položaju koji razotkriva encefalokelu. U skladu s propozicijama portretnih fotografija, ni u ovom slučaju nije prikazana samo patološka promjena na licu pacijenta, već cjelokupna figura oboljelog dječaka.

Fotografije ovakvih rijetkih slučajeva pridonose definiranju patološkog, paralelno konstruirajući koncept normalnog. Granice se pomiču do ekstrema i to ne samo u veličini prikazanih promjena, već i u smislu anatomskih struktura koje definiraju spolove, čemu pridonose i fotografije koje vizualiziraju i prve slučajeve ženskog (9) i muškog hermafroditizma, odnosno rijetke kombinacije bolesti poput tuberkuloze testisa u pacijentice s testikularnom feminizacijom, koja je svoje dijagnoze postala svjesna tek nakon obolijevanja od tuberkuloze. (10) Paradigmatski primjer portretne fotografije ekstremne patologije predstavlja jedna od najranijih fotografija u Liječničkom vjesniku uopće, a radi se o petnaestogodišnjoj djevojci iz Gospića s hipertrofijom dojki (Figure 3). (11) Dojke, za koje je liječnik procijenio da imaju masu 5 – 6 kilograma, djevojci su narasle tijekom godine dana i to prije menarhe, a liječniku se javila radi flegmone obiju dojki. U tekstualnom dijelu prikaza slučaja iz 1896. godine, liječnik je pacijenticu u vrlo kratkom tekstu naveo punim imenom i prezimenom, a takav pristup nastavio je i u fotografiji koja zauzima dvije trećine stranice te prikazuje ne samo uvećane dojke, već razotkriva i lice pacijentice.

Odnos patološkog i normalnog dozvoljava uvid u spoznaju da definiranje određenog stanja kao bolesnog često ovisi o socioekonomskom kontekstu i/ili društvenim normama. Dobar primjer toga je dijagnoza obesitas universalis za koju je kao dokaz priložena fotografija gole, pretile žene (Figure 4). Za autora članka iz Bosiljeva slučaj je „vrijedan posebnog spomena“, uz gotovo banalno objašnjenje da je „odlučujući momenat valjda ovdje chemički, to jest produkcija sala je veća, nego li potrošak istoga“. (12) U današnje vrijeme, kada je svaka peta osoba u Hrvatskoj pretila, ovakav slučaj sasvim sigurno ne bi privukao pažnju liječnika. Drugim riječima, definicija normalnog ovisi o frekvenciji pojavljivanja određenih značajki u populaciji, a primjer pretilosti plodno je tlo za propitivanje ideje da se zdravlje izjednači s normalnošću. Imajući u vidu činjenicu da je u današnje doba pretilost snažno korelirana sa siromaštvom jasno je da su definicije normalnog, pa čak i zdravog i bolesnog, pod utjecajem ne samo prevalencije određenih karakteristika, već i socioekonomskog konteksta i društvenih normi.

Početkom 20. stoljeća liječnicima su od osobitog interesa bile slabije poznate ili nove bolesti. Identifikacija unutar Hrvatske stavljala ih je u širi kontekst rasprostranjenosti, dok su opisi ovih bolesti potvrđivali uključenost naših liječnika u nove spoznaje. Nova otkrića na području endokrinologije, primjerice, svraćaju pozornost na bolesti kojima se do tada nije znao uzrok, a često se uz takve nove uvide objavljuju i fotografije. Dobar primjer je prvi slučaj pacijenta s akromegalijom, uz koji su priložene i dvije fotografije (Figure 5). (13) Obje prikazuju istog pacijenta hospitaliziranog u osječkoj bolnici u ožujku 1894. zbog žestokih reumatskih bolova u koljenima te tumora na lijevoj strani lubanje i lica. Prva fotografija prikazuje glavu i polovinu gornjeg dijela tijela pacijenta fotografiranog u prugastoj pidžami s rukama prekriženim na prsima. Na licu pacijenta vidljive su tumorske tvorbe od kojih one s lijeve strane izrazito deformiraju uho i lice vukući lijevi ugao usta s brkovima prema dolje. Pogled pacijenta je pomalo bezizražajan i fokusiran na fotografa, a šake su velike i promijenjene. Druga fotografija prikazuje drugu polovicu tijela pacijenta koji sada sjedi na stolici kako bi se bolje vidjele njegove noge na kojima su vidljivi izrazito promijenjeni zglobovi, osobito koljena.

Da je ovaj prikaz slučaja objavljen bez fotografija ušao bi u medicinsku povijest kao prvi dokumentirani slučaj akromegalije na području Hrvatske. Međutim, upravo fotografije koje ga prate dozvoljavaju i drugačija zapažanja s aspekta suvremenih uvida i znanja o ovoj bolesti, tj. spekulaciju vezanu uz diferencijalnu dijagnozu prikazane bolesti. Dok su za autora fotografije definitivan dokaz akromegalije, iz današnje perspektive vidljivo je, primjerice, da je lice pacijenta izobličeno tumorskim tvorbama te da nema tipičnu ekspresiju akromegaličnog pacijenta prema kojoj lice poprima grublje crte uslijed povećanja kostiju i sinusa. Jedan od alata dostupnih liječniku ako se postavi sumnja na akromegaliju jesu prijašnje fotografije pomoću kojih je moguće vidjeti razvoj promjena. Autor članka ne navodi taj dijagnostički aspekt, a po svemu sudeći u vremenima kada je fotografija još uvijek bila nepristupačna širim slojevima vjerojatno je takvo praćenje pacijenata bilo tehnički teže izvedivo. Sukladno navedenom, kao i činjenici da pacijent nema tipične promjene na licu, moguće je retrospektivno staviti znak upitnika na prvotnu dijagnozu. U ovom slučaju, a sukladno Barthesovom osvrtu na fotografiju kao temporalnu halucinaciju koja svjedoči prvenstveno o vremenu, (14) upravo uporaba fotografije omogućuje ponovno propitivanje ovog slučaja i njegovu eventualnu reviziju kao prvog opisa akromegalije u Hrvatskoj.

U većini portretnih fotografija razvidan je nedostatak zaštite privatnosti pacijenata u smislu prikrivanja njihovoga identiteta. Upada u oči izloženost tijela ili dijelova tijela bez zastiranja, dok su u tekstu pacijenti često navedeni punim imenom i prezimenom ili inicijalima, uz podatke o njihovoj dobi i prebivalištu, ponekad i zanimanju. Tek na ponekim fotografijama možemo vidjeti da pacijentice prekrivaju glavu vlastitom odjećom (haljinom), ili im je pogled zastrt rukama.

Mnoge medicinske specijalnosti tijekom prve polovine dvadesetog stoljeća koriste fotografiju kao alat za vlastitu potvrdu i pozicioniranje unutar medicinskog sustava. U tom smislu prednjače fotografije koje podastiru predstavnici medicinskih specijalnosti koje se tek afirmiraju, poput ortopedije. Tomu u prilog govori i podatak da je najviše objavljenih slučajeva, čak 64 od ukupno 251, bilo objavljeno upravo iz ortopedije, uz najveći doprinos njezinog utemeljitelja Božidara Špišića. Kao jedan od pionira medicinske fotografije u Hrvatskoj, koji je još tijekom Prvoga svjetskog rata temeljito fotodokumentirao rehabilitaciju i resocijalizaciju ratnih vojnih invalida, (15) Špišić je inspirirao cijelu generaciju mladih ortopeda poput Mate Šarčevića i Vladimira Ćepulića koji su nastavili objavljivati fotografije uz svoje članke, podvlačeći pritom uspjehe specijalnosti kojom se bave. Kako je ortopedija kao medicinska specijalnost originalno izrasla iz potrebe korekcije različitih deformiteta u djece, Špišić je često objavljivao upravo pedijatrijske slučajeve (Figure 6). Njegova argumentacija za takav postupak bila je da će se priopćavanjem slučajeva medicinskoj javnosti stvoriti sveobuhvatno znanje o etiopatogenetskoj podlozi različitih poremećaja. (16) Motiviran takvim razmišljanjem, redovito je objavljivao fotografije uz vrlo različite slučajeve, primjerice uz kongenitalnu luksaciju kukova, (17) tuberkulozu koljena, (18) skoliozu, (19) kontrakture koljena, (20) rahitis (21) i druge. Osobito mu je važno bilo potaknuti moralni i profesionalni pomak u pogledu na invalidno tijelo, redefinirati njegovu vrijednost prema sposobnosti za rad koju mu medicina mora omogućiti te tako doprinijeti u izgradnji zdrave nacije. Špišićeva je socijalnomedicinska ortopedija prikazivala korelaciju socijalnih bolesti i njihovih kliničkih manifestacija, afirmirajući pritom snagu njegove specijalnosti u korekciji nepravilnosti i priklanjajući ortopediju općim reformskim tokovima u medicini njegova doba. (22)

Sličan aspekt pogleda na bolest kao socijalnu kategoriju očituje se i kroz fotografije objavljene iz područja oftalmologije. Iz oftalmološke je prakse proizašla i prva kolor fotografija na stranicama Liječničkog vjesnika objavljena 1906. godine (Figure 7). Riječ je o reprodukciji izrađenoj svjetlotiskarskom tehnikom Mosingerovog zavoda u Zagrebu, za koju oftalmolog Vladimir Katičić navodi: „zahvaliti mi se gosp. profesoru O. Haabu u Zürichu i nakladniku Lehmanu u Münchenu na susretljivosti, kojom su mi dozvolili reprodukciju priležećih slika, a kr. zemaljskoj vladi na blagonaklonosti, kojom je dozvolila tu reprodukciju na zemaljski trošak.“ (23)

Retrospektivni pogled na fotografije dozvoljava uvid u pomake koji se odnose na epistemološke aspekte razvoja pojedinih medicinskih specijalnosti. Dobar je primjer u tom smislu neuropsihijatrija, specijalnost koja početkom 20. stoljeća pokušava učvrstiti svoju poziciju unutar pozitivistički orijentirane medicinske znanosti. Budući da se tada postupno upoznaje biokemizam mozga, ovaj se organ počinje promatrati kao sjedište psihopatologije. Pokušavaju se utvrditi korelacije između organskih promjena na mozgu i mentalnih poremećaja te neuroloških ispada, pa se na taj način nastoji objasniti i slučaj umobolnosti jednoga župnika, uz koji je objavljena fotografija presjeka mozga (Figure 8). Obdukcija je, naime, potvrdila da je pacijent bolovao od tumora mozga, uslijed čega su liječnici zaključili da je upravo on prouzročio opisanu simptomatologiju dotičnoga župnika. (24) Svođenjem psihijatrijskih simptoma na poremećaje anatomije mozga, neuropsihijatrija koristi i fotografiju kako bi afirmirala svoje empirijsko naginjanje i mjesto među biološki determiniranim specijalnostima unutar medicinskog korpusa. (25) Fotografija mozga uključena je i u članak psihijatra Aleksandra Kuljženka koji opisuje slučajeve frontotemporalne demencije, odnosno ograničene atrofije moždane kore. (26) Zanimljivo je ipak primijetiti da sama fotografija nije mogla prenijeti – kao što često ni danas ne može – kliničku korelaciju između anatomije mozga i psihopatologije, no slijeđenjem drugih medicinskih specijalnosti u fotografiranju zanimljivih i instruktivnih slučajeva psihijatrija je nastojala argumentirati da je kognitivni aparat biološki utemeljen. Tu argumentaciju opredmećuju u našem materijalu upravo fotografije mozga umjesto fotografija pacijenata, usmjeravajući psihijatrijski leksik i smještaj čitave medicinske specijalnosti – psihijatrije – u sustav koji čini odmak od apstraktnoga istraživačkog fokusa (duše) vizualizirajući ga konkretnim, odnosno organskim (mozak).

Analizirano razdoblje specifično je i po primjeni Mendelovog otkrića nasljeđivanja koje snažno potiče ne samo oblikovanje medicinskih disciplina poput genetike, embriologije i teratologije, već i socijalnomedicinskih utjecaja koji se referiraju na rasu, konstituciju i hereditarnost. Ne čudi stoga činjenica da se velika pozornost posvećuje nasljednim anomalijama koje su često dokumentirane fotografijama. U toj skupini po svom sadržaju i nazivlju izdvajaju se fotografije koje prikazuju sijamske blizance. Ti su slučajevi u Bibliografiji Liječničkog vjesnika izdanoj 1978. godine svrstani u posebnu kategoriju Nakaza, a čak šest od njih sedam popraćeno je fotografijama ili crtežima. Prateće fotografije imale su ponajprije dokumentarističku svrhu, a korištene su i u edukativne svrhe te za komparativnu analizu sa sličnim slučajevima opisanim u inozemnoj literaturi. Premda su sve fotografije sijamskih blizanaca i ostalih rijetkih kongenitalnih anomalija dramatične, svojom se kvalitetom i veličinom izdvaja fotografija sijamskih blizanaca iz 1904. godine koja je pratila članak Artura Langa, općinskog liječnika u Nuštru i bivšeg asistenta na primaljskom učilištu u Zagrebu (Figure 9). Blizanci su stegnuti bijelim užetom ispod pazuha i po svemu sudeći vise. Uslijed poprečnog položaja i dugog vremena između poroda prve i druge glave koža desne ruke i noge je tamnije boje. Ova „nagrda“ nakon poroda nikada nije pokazana roditeljima jer je liječnik procijenio da bi majka u Slavoniji mogla doživjeti da je proglase vješticom. (27)

Osim rijetkosti i ekstremnih prikaza kliničkih slučajeva u najčešće fotografske strategije u afirmaciji medicinskih specijalnosti ubrajamo i fotografske sljedove. Fotografska dokumentacija i medicinski narativi koji je prate putuju kroz vrijeme, dozvoljavajući nam uvid u prošlost, odnosno fotografije omogućavaju uvid i usporedbu unutar određenog segmenta vremena kada je riječ o bolesti i razdoblju njezine remisije. Premda je snimka medicinske fotografije trenutna, fotografija je katkad ovremenjena procesom koji ukazuje na različite faze tijeka bolesti ili procesa izlječenja, a na našem materijalu to se očituje u primjerima praćenja tijeka terapije. Jedan od najupečatljivijih primjera takve tehnike jest onaj onkologa Jurja Körblera iz Zavoda za liječenje radijem, koji 1934. godine donosi čak dvanaest fotografija sveukupno šestoro pacijenata prije i poslije terapije (Figure 10). Evidentno je da je Körblerov cilj bio prikazati moć suvremenih terapijskih mogućnosti, kao i poštednost radioterapije prema okolnim strukturama i tkivima. (28) Općenito gledano, fotografski sljedovi kakvi su postali osobito prevalentni u kasnijim godinama izlaženja časopisa usmjereni su na isticanje kompetencije liječnika i moći terapijskih zahvata koji su mu na raspolaganju.

Liječnici se veoma rano uključuju u uporabu fotografije, ponajprije kao alata za dokumentiranje i jasniju opservaciju kliničkih slučajeva, za postavljanje točnije dijagnoze, ali i donošenje zaključaka u okviru istraživačkog procesa. (29) Već 1840. Alfred François Donné u pariškoj bolnici Charité fotografira kosti i zube, a izrađivao je i dagerotipije iz mikroskopskih slika. Utemeljitelj berlinske ortopedske klinike Hermann Wolff Berend počeo je 1852. godine snimati fotografije pacijenata prije i poslije operacije. Hugh Welch Diamond, utemeljitelj Kraljevskoga fotografskog društva, koristio je fotografiju kao alat u fotografiranju mentalnih bolesti, želeći oblikovati katalog vizualnih simptoma mentalnog oboljenja, a slično je učinio 1856. i Guillaume-Benjamin Duchenne izrađujući fotografije pacijenta u bolnici Salpêtrière. Njegov učenik liječnik Jean-Martin Charcot na tom je tragu smatrao da će fotografije omogućiti dijagnostiku i razumijevanje mentalnih bolesti te je u bolnici Salpêtrière 1878. osnovao medicinsko-fotografski odjel. Tada je zaposlio Alberta Londa koji kao rezultat tog angažmana objavljuje djelo La photographie médicale koje je izašlo 1893. godine. Fotografija ujedno postaje instrumentalnim elementom razvoja nekih medicinskih disciplina poput dermatologije, a utemeljuju se i prvi medicinsko-fotografski časopisi, pa tako već 1869. izlazi prvi takav časopis – Revue photographique des hôpitaux de Paris. Bulletin Médical. (30)

Kada je riječ o početcima pojavnosti medicinske fotografije u Hrvatskoj, izvori koji omogućuju njezinu analizu do početka izlaženja Liječničkog vjesnika gotovo da i ne postoje. Bolnički arhivi s fotodokumentacijom vezanom uz patologiju pacijenata s područja Hrvatske, kao što je to slučaj u drugim medicinskim sredinama za razdoblje 19. stoljeća, nisu sačuvani. Liječnički vjesnik se time otvara kao jedinstven i relevantan izvor informacija vezanih uz istraživanje fenomena uporabe medicinske fotografije u liječničkoj praksi i njezine prezentacije i objave u kontinuitetu do danas.

Usporedimo li pojavnost ranih fotografija koje smo analizirali s onima koje objavljuju autori u drugim časopisima, možemo uočiti podudarnost u reprezentaciji pacijenata u smislu učestalijih prikaza portretnih fotografija. Razlikuje ih međutim činjenica da su i najranije fotografije objavljene u Liječničkom vjesniku snimljene unutar bolničkih kulisa, dakle izvan profesionalnih fotografskih atelijera, što je katkada bio slučaj u drugim europskim sredinama. Većina analiziranih fotografija stoga je slabije kvalitete, kako u smislu njihove tehničke izvedbe tako i u smislu fokusiranosti na sama obilježja bolesti koje prikazuju. Tehnički lošiju kvalitetu fotografija pripisujemo činjenici da u pojedinim zdravstvenim ustanovama tek iznimno postoje profesionalni fotografi. Budući da naše fotografije nisu snimljene u fotografskim atelijerima, a mnoge nisu autorski potpisane, analizirani uzorak ne može biti relevantan u procjeni utjecaja komercijalnog fotografiranja na konkretne primjere objavljivanja u Liječničkom vjesniku, kao što je to slučaj s drugim sredinama. (31) Lošija kvaliteta fotografija dijelom se može pripisati i nedostatku posebnih odredbi u uputama autorima vezanih uz potrebnu kvalitetu fotografija za objavljivanje, poput njihovih dimenzija ili načina navođenja legendi. Primjerice, prva uputa autorima u Liječničkom vjesniku tiskana je tek 1922. godine. Dapače, u financijski osobito zahtjevnim vremenima, kao što su godine poslije Drugoga svjetskog rata, autorima je sugerirano da objavljuju što manje fotografija te da će u suprotnom morati samostalno pokrivati troškove njihovog objavljivanja. (32) Stoga možemo pretpostaviti da je veći dio fotografija objavljenih u Liječničkom vjesniku uzet iz bolničkih arhiva, dok je tek manji dio izrađen ekskluzivno za potrebe objavljivanja članka.

U istraživanju pojavnosti medicinske fotografije na stranicama Liječničkog vjesnika izdvojili smo uzorak od više stotina fotografija koje su pratile 251 prikaz slučaja u razdoblju od 1877. do 1950. godine. Riječ je o fotografijama koje prikazuju prve opise pojedinih bolesti, novotvorine, endokrinološke poremećaje, kongenitalne anomalije te pojedine epidemijske bolesti. Stoga je pogled na ove fotografije zapravo pogled na bolešću promijenjeno, izobličeno ili malformirano ljudsko tijelo, podvrgnuto specifičnome promatračkom fokusu, terapiji i/ili rehabilitaciji s ciljem mapiranja i objavljivanja nacionalne patologije. Kako piše Antun Culek 1914. godine, kada opisuje rascjep križne kosti, osnovni motiv liječnika bio je dokumentarne i akademske naravi: „snimiti dijete s prirodjenim ovim abnormitetom, da bude slučaj tako sačuvan u Liječničkom Vijesniku“. (33)

Objavljivanjem fotografija na stranicama Liječničkog vjesnika željela se intenzivirati rasprava o pojedinim temama te na temelju vizualnosti komparirati slučajeve iz lokalne patologije sa sličnim slučajevima iz inozemne liječničke prakse. Svojom vizualnošću fotografije su otvarale mogućnost boljeg uvida i preciznijeg propitivanja medicinske klasifikacije, determiniranja nozoloških entiteta, njihovog imenovanja i vrjednovanja. U razdoblju nedostatka i početaka institucionalizirane akademske edukacije te slabe dostupnosti adekvatnih vizualnih učila, fotografija postaje popularan medij u usvajanju medicinske tematike. Fotografija je bolje od teksta prezentirala uspjehe pojedinih terapijskih zahvata te je tako afirmirala pojedine medicinske specijalnosti. U skladu s time, ona je vizualno bilježila proces liječenja u svim njegovim razvojnim fazama, a prikazivala je i napore oko eventualne rehabilitacije i/ili resocijalizacije pacijenata.

Tehnike izrade fotografija tek su iznimno navođene. Iznimke su prve kolor fotografije trahoma koje je objavio Vladimir Katičić, kao i slučaj koji objavljuje neuropsihijatar Franjo Gutschy 1897. godine, u kojem ispod fotografije mozga u legendi stoji Autotypija po naravi od V.I Margetića u Zagrebu. (34) Dakle, fotografija je objavljena u grafičko-fotografskom reprodukcijskom postupku u tehnici visokog tiska, a izradio ju je Vaso Margetić. U to vrijeme Margetić ima svoj fotocinkografski, svjetloslikarski i heliografski obrt pod tvrtkom V. J. Margetić u Zagrebu na Trgu Franje Josipa 16 (danas Trg kralja Tomislava 18). (35) Riječ je, kako sam autor teksta navodi, o photogramu koji prikazuje jedan slučaj infantilne cerebralne kljenuti.

Fotografije koje prate objavljene slučajeve u Liječničkom vjesniku objavljuju se samostalno ili u različitim kombinacijama s drugim fotografijama (kao komparabilni materijal i/ili za praćenje procesa liječenja), uz rendgenograme (radi bolje vidljivosti unutrašnjosti uzroka bolesti), uz fotografije makropreparata ili mikropreparata (najčešće uz patološko-anatomsku ili mikrobiološku ekspertizu) te uz shematske ili umjetničke crteže (radi boljeg uvida u topografiju i anatomske odnose). Smještaj fotografija u tekstu također se s vremenom mijenja, uz šarolikost njihovog pozicioniranja unutar tekstualnog dijela članka. Ponekad se fotografije objavljuju u prilogu određenog broja časopisa, a postoje članci koje su fotografije pratile i u tekstu i u prilogu. Kao što je već prethodno spomenuto, od 1924. do 1934. sve se fotografije objavljuju u posebnom prilogu na kraju svakoga broja i na sjajnome bijeljenom papiru posebne kvalitete.

Gotovo da nema medicinske specijalnosti koja u prvoj polovini dvadesetog stoljeća nije iskoristila moć fotografije za dokumentiranje terapijskih mogućnosti unutar pojedine specijalnosti. Pa ipak, određene specijalnosti su brojnošću fotografija dominirale, ponajprije ortopedija, kirurgija, oftalmologija, dermatologija, ginekologija i porodništvo te infektologija (Table 1).

Među fotografijama zaraznih bolesti dominiraju rjeđe manifestacije bolesti, dok se one najčešće tek ponekad dokumentiraju fotografijom. U našem materijalu tako nismo pronašli nijednu fotografiju koja prikazuje difteriju, koleru, šarlah, boginje, vodene kozice, malariju i tifus, tada još uvijek dominatne zarazne bolesti. To potvrđuje činjenicu da su za objavu portretnih fotografija bili većinom rezervirani raritetni, medicinski zapušteni ili iz nekoga drugog razloga zanimljivi slučajevi s idejom njihove identifikacije i upoznavanja šire medicinske javnosti. Vizualizacija zaraznih bolesti koje su bile vodeći javnozdravstveni problem tijekom cijele prve polovine dvadesetog stoljeća ispada iz domene značajnijeg interesa. Naime, kliničke manifestacije kod tih entiteta dobro su poznate tadašnjim liječnicima, a njihov vizualni prikaz uglavnom se svodi na statističku razinu, odnosno na shematske crteže njihovih mikrobioloških uzročnika. S druge strane, relativno slaba zastupljenost fotografija pacijenata s internističkim dijagnozama razumljiva je s obzirom na to da se one tek ponekad prezentiraju promjenama dostupnim fotografskoj zabilježbi. Pomalo je iznenađujuće da smo u cijelome analiziranom razdoblju pronašli samo jedan slučaj fotografije uz članak koji se tiče sudskomedicinske problematike, s prikazom točkastih krvarenja na nepcu pri nasilnom gušenju. (36) U svakom slučaju, učestalost fotografija ne prati realnu incidenciju bolesti, već raritete, iznimke i uspješno riješene komplicirane slučajeve.

Konačno, etički aspekti pri fotografiranju nisu adresirani u navedenom razdoblju niti u uputama autorima niti samom tehnikom fotografske zabilježbe. Tek ponekad vidljivo je prekrivanje lica odjećom ili rukama, no pritom je teško decidirano tvrditi je li se radilo o svjesnom skrivanju identiteta, odnosno na čiji je prijedlog – liječnika ili pacijenta – fotografija na taj način izrađena. Sustavni razvoj početaka pojavnosti fotografije moguće je iščitati i pratiti upravo na stranicama Liječničkog vjesnika koje otvaraju široke mogućnosti slojevitog praćenja fotografije kao medija reprezentacije medicinske tematike u Hrvatskoj.