ANAFILAKTIČKA REAKCIJA KAO NUSPOJAVA PRIMJENE OPĆIH ANESTETIKA I MIŠIĆNIH RELAKSANSA

Sazetak

Učestalost anafilaktičkih reakcija tijekom anestezije kreće se između 1:5000 do 1:25000 anestetika. Za vrijeme anafilaktičke reakcije posredovane IgE-om mastociti otpuštaju proteaze, kao triptazu, histamin i vazoaktivne medijatore. Otpuštanje medijatora upale iz mastocita i bazofila odgovorno je za iznenadnu kliničku manifestaciju anafilaksije. Anafilaktoidne reakcije mogu biti uzrokovane direktnim otpuštanjem histamina i ostalih medijatora iz mastocita i bazofila te one ne ovise o interakciji IgE-protutijela s antigenom. Najčešći uzročni čimbenici anafilaktičkih i anafilaktoidnih reakcija tijekom anestezije su mišićni relaksansi (od kojih najveći postotak čine rokuronij i sukcinilkolin), neki opći anestetici, betalaktamski antibiotici, krv i krvni proizvodi, opioidi i lateks. Povećana koncentracija triptaze u serumu marker je za sistemnu aktivaciju mastocita. Kožni testovi (in vivo) rabe se za potvrđivanje specifične preosjetljivosti na lijekove u bolesnika nakon anafilaktičke reakcije. Testovima in vitro dokazuje se prisutnost specifičnih IgE-protutijela za lijekove. Plan terapije anafilaktičke reakcije mora biti uspostavljen prije reakcije. Održavanje dišnog puta, davanje 100%-tnog kisika, širenje intravaskularnog volumena i adrenalin bitni su u liječenju hipotenzije i hipoksije koje nastaju zbog vazodilatacije, povećane kapilarne propustljivosti i bronhospazma. Čim je postavljena dijagnoza, adrenalin treba davati intravenski 1 do 3 ml u razrjeđenju 1:10000 fiziološke otopine (0,1 mg/ml) tijekom 10 minuta. Prevencija je moguća ako se primijeni metilprednizolon 125 mg iv. 1 sat prije davanja anestetika i mišićnog relaksansa s antihistaminikom ili bez njega, npr. kloropiramin-klorid 1 amp iv. nekoliko minuta prije anestezije.